Godinama u Americi nisam osjećao nostalgiju. Ili sam barem mislio da je ne osjećam.
Jedne noći […] nađem stari CD koji mi je neko poklonio i nikad ga ranije nisam čuo: Devedesete. Balašević.
Otplakao sam riječ po riječ [...] Nostalgija se nije vratila kao sjećanje. Vratila se kroz riječi.
[…] Red za vodu. Sahrana. Djeca na sankama. Bio sam dežurni jedne takve noći. U bolnički krug je istovremeno stiglo nekoliko kamiona i auta. Istrčali smo vani na trijažu. […] mrtvi, ranjeni, dijelovi ljudskih tijela. A u sredini dječak od nekih dvanaestak godina. Budan. Diše. U šoku. Rana na grudima krvari. Podigao sam ga i potrčao […]
[…] Zamišljao sam beskrajnu skijašku uspinjaču, dvosjed, koja se polako penje uz planinu, svaka stolica nosi dvoje ljudi, a drugi čekaju svoj red da se ukrcaju.[…] muzika bi usporila i, uz osjećaj da ti je “sve jasno”, sjedneš na stolicu pazeći da ništa ne zajebeš tokom tog svog trenutka u svemiru.[…]